„ Eno ga onaj tvoj , čeka te u kolima !“, rekla sam ulazeći u gotovo prazan frizerski salon gde se frizirala moja prijateljica nakon što mi je pre pola časa , preko telefona „drobila“ o tome kako danas izlazi s njim . Vlasnica salona je naša zajednička prijateljica i zna ko s kim , kada a možda i kako , pa sam smatrala da nema potrebe za nekim posebnim oprezom (oboleću tačno od paranoje ) , da bih iznela činjenicu da on sedi u kolima i čeka .
Elem u salonu je bila još jedna mlada dama i na moj komentar je blago i smireno bacila pogled kroz izlog .
„ Znam “ , rekla je .
„ Ne kažem vama“ , nasmešila sam se ljubazno .
„ I to znam !“ odbrusila je , strgla peškir s glave i onako s mokrom kosom izletela na ulicu.
Uletela je u auto „onog koji je čekao“ . I koga je on uopšte čekao ?
„Pa jesi li ti normalna ? Pa koji ti je k…. , ovo mu je žena !!!“ , planula je moja prijateljica .
„JUUUUUUUUUUUUUUU!“
Zemlja nije htela da se otvori .
Nikada nisam pitala , čak nikada nisam ni želela da znam , ko s kim koga vara ali ljudi tako nalete na mene i pričaju .Tako se desi da pored toga što znam s kim žena vara muža , znam i s kojom taj isti muž vara nju . Sistem „ u tuđega tatka , golemija patka“ , pardon „ u tuđem dvorištu zelenija trava“ je baš zaživeo pa se zbog masovne potrage za tatkom u tuđem dvorištu čini da je svako sa svakim u vezi . Zato očigledno treba ćutati ali eto bila sam tog dana nešto rasejana i povredila sam dve žene jednog muškarca koji je samo „ nevino“ čekao ….ttttt
A samo pre mesec dana moja koleginica je ( ne bih ovo iznosila u javnost da o svemu i ona sama ne priča javno , kao ni prvi slučaj o kom se takođe priča ) , moja koleginica je dakle saznala za aktivnosti svog supruga i „ izbrusila“ ga, rekavši mu da je od njega očekivala više stila i diskrecije i da se ljubavnica ne vodi u polje između dva grada da joj komarci grizu guzu , nego se lepo plati hotelska soba , naruči vino i tako dalje . I sve to pred kolegama u kancelariji .
E baš volim što mu se zemlja nije otvorila !!!!!
Šalim se . Baš me briga ko koga . Malo me do duše iritiraju oni izgovori i čitave teorije o traženju utehe , tajnoj ljubavi kakvu nebo do sada nije videlo i slične laži za olakšavanje savesti preljubnika i preljubnica ali svako ima slobodu da radi šta mu je volja dok god ne naruši zakon . Mislim na ovaj , pisani . Ali kažem nerviraju me ti izgovori u koje i sami teško veruju. Stvar je jasna , neki to vole kad je tuđe i čemu filozofija ?
MUTANTI Spadam u one koji se ne „lože“ baš mnogo na plastiku a praksa je pokazala da ista ne može baš kod svakog ni da opstane , posebno u kuhinji ove vrste domaćica kao što sam ja . Plastične poklone od ljudi koji me ne poznaju , u vidu činija , čaša i šolji , vešto sam otopila prilikom prve , najdalje treće upotrebe . Danas od PET proizvoda imam jednu veću činiju za mućenje šlaga i izuzetno kvalitetan mikser u poslednjem momentu otrgnutog od tople ringle s kojom je počeo da se sjedinjuje . Tragove svog postojanja u mojoj kuhinji ostavili su i neoprani nožići gurnuti u rernu zbog gostiju koji su se najavili bezobrazno kasno . Svi misteri koji u reklamama izranjaju iz bočica kao duhovi iz čarobnih lampi , nisu uspeli da odstrane te smešno modifikovane plastične drškice . Na moju veliku žalost , upotrebu špakle koja bi tu bila od velike pomoći , moj voljeni je izričito zabranio pošto sam skidajući njome led , probušila komoru za duboko zamrzavanje u frižideru i dodatno oštetila ozonski omotač .
Ne volim plastiku u ovolikoj meri . Ima je mnogo a svest ljudi o reciklaži gotovo da i ne postoji . Sećam se kontejnera od pre nekoliko godina za papir i staklene boce . Prve smo zapalili na početku grejne sezone sipajući u njih pepeo sa po nekom žiškom a u druge smo gurali sve što je moglo da prođe kroz otvor dok i njih nismo zapalili petardama . I dok pametni profitiraju na svom đubretu , drugi ga se oslobađaju po sistemu predajem ti baksuza , kroz kamuflažni izvoz gde se štampana ploča reže u kružiće i presvlači tkaninom vršeći tako funkciju dugmeta ili se stavlja po 7-8 opiljaka metala u svaku od milion kesica sa kuglicama za dečje pištolje ili kako god , istočnjaci su maštovit narod , mi sakupljamo sve . I tu dugmad i trosed pokupljen negde na zapadu od strane naših švercera pre nego što prođe njihova gradska komunalna služba i frižidere „kao nove“ i mašine „malo korištene“ i čizme od kože sa gljivicama i bicikl sa korpom i bajatim francuskim hlebom ….
Ne sviđa mi se to i strašna mi je pomisao na testament onima koji će se tek roditi , u stilu: „… i ostavljam vam rupu u ozonskom omotaču od toliko i toliko upotrebljenih sprej dezodoransa , oko hiljadu plastičnih boca tu i tamo po Balkanu i fotografije još par biljnih i životinjskih vrsta koje smo zauvek zbrisali sa lica Zemlje . Takođe vam ostavljam i levu cipelu na Karađorđevom brdu i desnu u blizini Morave kod sela Čepure .“ Definitivno , zloupotreba plastičnih proizvoda u vidu preterane upotrebe i nemarnog odbacivanja nakon nje , ne može izaći na dobro .
Recimo danas je IN da nam prodavac da plastičnu kesu . Prosipajući vruć burek i mlak jogurt po trotoaru , ne pada nam na pamet da sa sobom nosimo torbu . Možda zato što još uvek ne shvatamo da sa ovako malim primanjima možemo da budemo potrošačko društvo , tek kesa je prevladala nad dobrom starom torbom , često ručno rađenom sa puno mašte i strpljenja . S druge strane , kroz providnu kesu tačno se vidi šta će komšija danas ručati a i otvoreno se može pokazati šta mi danas ručamo .
Tako me nedavno sretne komšinica sa navigacionim sistemom da me bar jednom nedeljno sretne i iskali na meni svoj bes u vidu verbalne agresije zbog šefice , svekrve , poznanice koju četiri dana u nedelji mrzi a tri voli i druge koju konstantno mrzi i bes što je Pedro Hose Antonio odrastao bez majke i oca , u bedi , a zla Lusesita u izobilju koje joj ne pripada jer je ona u stvari kćerka služavke koja je začela s Pedrom … ili je Pedro iz neke druge serije ? Nije bitno , sretne me dakle , povuče za rukav i bez ikakvog uvoda , u pola glasa kaže:“ Maločas me srela pa mi gleda pravo u kesu da vidi šta sam kupila, samo da me olajava. Vidiš kakav je narod ? A prekjuče kupila neku džibru pa žuri da što pre uđe u zgradu da je ne vidim…Đubre jedno…“
Kažem , kod plastične , providne kese nema mnogo filozofije . Sve je razgolićeno i na izvolte . Lako štivo za ćaskanje uz kaficu .
Kako god , upotrebljene kese bacamo . Gde , to je već stvar odgoja , ažurnosti inspekcije i drugih organa koji nastupaju kada naš organ u glavi zakaže.
Naviru mi sada neke slike iz detinjstva , tu i tamo pokupljene iz stvarnog života . Kao prvo jelen kapitalac , onaj kog je Tito nišanio a neko drugi ga , iz žbuna , odstrelio. Obični ljudi su se u to vreme zadovoljavali sitnijim životinjama (ovo je druga slika ) pa su preparirali divlje guske i fazane uživajući u njihovoj krotkosti i nemoći da pobegnu sa komode. Treća slika je blatnjava bašta u vreme pozne jeseni sa plastičnim , crvenim ružama pobodenim u zemlju . Vidim , „maštovite“ domaćice su , slične ruže i druge biljke iz bogate flore uspele da održe i u kućnim uslovima pa tako tek ubrano cveće izranja iz saksija , vazni , zidnih kuhinjskih elemenata a neretko i iz vodokotlića u kupatilu . Pitanje je koliko su ljudi koji se uzdaju u plastični ili bilo koji drugi neživi oblik koji imitira živi , sposobni da prihvate činjenicu da je očuvanje prirode nužno , ne radi estetike , već radi pukog preživljavanja i da se igranje Boga skupo plaća , uglavnom zdravljem onih koje volimo ili ( kada je u pitanju prva slika ) , mentalnim zdravljem podređenih . E sad sam ga dirnula .
Po sistemu „ Posle mene i potop“ , čovek se ponaša bahato do te granice da ne shvata da već tone i da ne postoji posle . Nema alternative u smislu uvoza sa druge planete . U prirodi sve kruži . Nije potrebno baviti se naukom na nekim višim nivoima da bi nam bilo potpuno jasno da će riblji specijalitet koji imamo za ručak obilovati hemikalijama iz nečije WC šolje . Da ptice koje mamimo gotovom hranom u gradove ostavljaju šume nezaštićene od mnogih insekata koji se nekontrolisano razmnožavaju i uništavaju je . Da šume sa razgranatim podzemnim stablom štite tlo od erozije bolje od bilo koje ljudske tvorevine i da dišu zajedno sa nama upijajući ono što nas ubija .
Svakodnevni primer naše nekulture življenja je i dnevna štampa . Kad god se povede pitanje o sakupljanju i reciklaži , čovek će reći da je cena kilograma papira , mala. Brzo će se preračunati i konstatovati kako mu se ne isplati . Šta mu se ne isplati ? Da sačuva koje stablo ? On će radije pročitane novine pakovati i čuvati do grejne sezone i kao predradnju sagorevanja drveta zapaliti te novine (čitajući po koji bajati naslov i shvatajući da su ga opet slagali) , oštetiti vazduh i nepovratno uništiti još jedno stablo uz sva ona koja je kupio na metar . Nova stabla će posaditi samo ako mu neko plati a solarnu energiju ne uvažava jer nema toplote dok on ne usija svog „Smederevca“ . Kada se ogreje otići će do doktora da mu prepiše neki drugi sirup jer i dalje kašlje kao magarac. Moraće pre toga da kaže ženi da pokupi one „štronje“ ( iznošena obuća ) i da sve to izgori da ne pravi lom po podrumu . …Sešće , zatim , da pročita novine od jutros a onda će ih gurnuti negde dok ne prođe zakonom propisani rok za spaljivanje .
Sve navedeno je ono što oslikava nas .Male , bahate i nezajažljive . Šta nam rade oni koji na toj našoj bahatosti profitiraju u smislu gomilanja keša a zapravo su gubitnici kao i mi ? Oni , na ime naših potreba , stvaraju sopstvena carstva , gde smo mi potrošači a zatim i razlagači materijalnog koje smo platili zarad nečeg što nam je ličilo na sreću. Kratko i jednostavno .
Svi zajedno idemo ka samouništenju . Prvi zarad profita , drugi zarad svojih slabosti. O tome , koliko nas košta nebriga , još uvek brine mali broj ljudi . Kao po običaju većina misli da to i jeste briga nekog drugog . Na primer , odobravamo što stanovnici Pančeva izlaze na ulice i traže da njihovo trovanje prestane .Sednemo , gledamo vesti i masi koju vidimo na ekranu kažemo : „ Bravo ! Ako ste izašli na ulice!“ Ukoliko nema neke interesantnije teme toga dana ( kome je vetar podigao suknju , ko ima novu devojku ili koja se zvezda napila prošle noći ) , reći ćemo koju u razgovoru s nekim ko nam dođe na partiju ogovaranja ili jednostavno uzdahnuti u znak solidarnosti . To , da Pančevo nije daleko ni od jedne tačke na zemlji kao što se nuklearne probe ne izvode u tamo nečijem okeanu i što ne postoji mesto dovoljno daleko od našeg dvorišta kada su u pitanju otrovi , smatraćemo u najmanju ruku patetičnom izmišljotinom nekog dosadnog naučnika koji želi da privuče pažnju na sebe .Ili , što je još verovatnije , pokušajem da se politizuje par čestica čađi u vazduhu iznad Pančeva . Progutaćemo ono što je lako svarljivo našem slabašnom umu . Onda će jedne noći , Karađorđev pisar , Steva , šinuti jedno hiljadu i trista tona eksploziva na Hafiz pašu u Paraćinu a dosetljivi ribolovac će iskoristiti gužvu i baciti jedan štapin dinamita u Moravu na stotinak metara od mreže koju je razvukao sinoć . „ Dok se jednom ne smrači , drugom ne može da svane“ , pomisliće i „nakraduckati“ mrtvu ribu …. Izgoreće par hektara šume nadomak Kragujevca…
Ćutaćemo . Nećemo ustati i solidarisati se sa onima koji se već guše , iz lenjosti , iz straha i zbog laganog odumiranja onog što nas je u davnoj prošlosti odvojilo od životinja čime smo postali svesna bića. Polako ćemo mutirati do pomračenja nakon koga nikome neće svanuti .
Prijatni vam bili antibiotici u pečenju na koje ste , uzgred , alergični .
Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na www.blog.rs i možete početi sa blogovanjem